prostiranje zvucnih, odnosno mehanickih talasa, neophodno postojanje neke sredine kroz
koju bi isti putovali. Postojanje sredine kroz koju talas putuje uslovljeno je time što se
talas prostire prijenošenjem vibracija sa jedne cestice na drugu. Kao posljedica
neophodnosti postojanja sredine bilo je poznato da zvucni talasi ne mogu da putuju kroz
vakum, a to je i eksperimentalno potvrdeno. Druga vrsta svima poznatih talasa bili su
vodeni talasi za cije je prostiranje bila neophodna voda, ovi talasi bez vode koja ih je nosila nisu mogli da postoje. Nakon svega ovoga potpuno je razumljivo zašto su ljudi smatrali da je i za prostiranje svjetlosti, odnosno elektromagnetnih talasa, neophodno postojanje neke sredine kroz koju bi ovi putovali, odnosno mora da postoji neka
supstanca šije bi cestice vibrirale i na taj nacin prijenosile svjetlosni talas.
Ali nasuprot ideji o postojanju neke supstance koja je ispunjavala cijelokupan prostor
univjerzuma, pouzdano se znalo da u ogromnom prostranstvu izmedu planeta i zvijezda
nema nikakvog medijuma, ceo taj prostor bio je vakum. Niko nije mogao da povjeruje da
svjetlost putuje 150 miliona kilometara od Sunca do Zemlje kroz prazan prostor, niko
nije vjerovao da za prostiranje svjetlosti nije potreban nikakav medijum, pa su za tog
hipotetickog prijenosioca svjetlosti stvorili posebnu rec i nazvali su ga lumeniferoznim
(svjetlosnim) eterom. Prijema toj ideju eter je postojao svuda gde su svjetlosni talasi
putovali, i ispunjavao je sav vasionski prostor koji su do tada svi smatrali da je prazan.
Ideja o postojanju etera je svima delovala vrlo logicnom i ubrzo je eter prihvacen kao
jedan od materijala u vasioni. Neki naucnici su cak išli toliko daleko da su pokušavali da
izracunaju gustinu etera !
Te godine je Maksvel objavio rezultate svojih matematickih istraživanja elektricnih
vibracija. On je pokazao da bi neke elektricne vibracije mogle izazvati stvaranje
elektricnih talasa koji bi putovali kroz prostor, a izracunao je i brzinu kojom bi ti trebali
da se krecu, dobijena vrednost za brzinu bila je jednaka izmjerenoj brzini svjetlosti. Na
osnovu svojih istraživanja Maksvel je kasnije, potpuno ispravno, zakljucio da svjetlost
nije ništa drugo neko jedan specijalan tip njegovih elektromagnetnih talasa. Godine
1887. Herc je eksperimentalno potvrdio Maksvelovo matematicko predvidanje postojanja
elektromagnetnih talasa. Sada je problem postojanja medijuma kroz koji putuju
elektromagnetni talasi bio još ozbiljniji. Naucnici su vjerovali da mora da postoji neki
medijum gde bi boravila elektricna i magnetna polja, nije se moglo zamisliti da ta polja
postoje u vakuumu. Smatralo se da je za prostiranje elektromagnetnih talasa bilo
neophodno postojanje nekog medijuma koji bi ih nosio, a jedini logican medijum bio je
eter. Razumljivo je ocekivati da su naucnici tog vremena probali da detektuju eter.
Smatralo se da ako bi eter postojao on bi morao da ispunjava sav vasionski prostor, a na
osnovu toga zakljuceno je da bi on trebao da bude jedina stvar koja se ne krece. Sve
ideje o postojanju etera bile su vrlo obicne i lako prihvatljive, trebalo je još samo
detektovati taj eter. Ako se bi se nalazili na brodu koji plovi morem i želimo da znamo da
li se brod krece ili ne ona sve što treba da uradimo je da pogledamo da li se voda krece
uz brod ili jednostavno da ispružimo ruku u vodu. Na slican nacin naucnici su probali da
provjere da li se Zemlja krece kroz eter ili ne, oni su probali da detektuju kretanje etera,
ili kako su tu pojavu nazvali eterski vetar. Na nesrecu eterski vetar nije moga da se
detektuje samo jednostavnim pružanjem ruke u okolni prostor da bi se on osjetio.
Nema komentara:
Objavi komentar