O pojmovima prostora i vremena prvi je razmišljao starogrcki filozof Aristotel. Aristotel je
roden u Stagiri 284. god. prije nove ere u jednoj, u to boba privilegovanoj porodici.
Njegov otac bio je licni ljekar djede Aleksandra Velikog, a sam Aleksandar Veliki bio je
njegov ucenik.
Aristotel je bio daleko najuticajniji stari filozof nauke, njegova djela su vrlo opširna i
dobro organizovana. U stvari, mnogo od toga što znamo o ranijim grckim filozofima do
nas je stiglo prijeko Aristotela. Aristotel je dao veliki doprinos u svim
oblastima filozofije. Za nas je najznacajniji njegov rad u oblasti
tumacenja Univerzuma. O tim stvarima Aristotel piše u svojoj knjizi "De
Caelo" ("Na nebesima"), ali tu knjigu je vrlo rano napisao pa zbog toga
ona ne sadrži sva njegova razmišljanja. Aristotel je mislio da je Zemlja
nepokretna, a da se Sunce, Mjesec, planete i zvijezde krecu oko nje po
kružnim putanjama. Iz nekih misticnih razloga smatrao je da Zemlja
centar Univerzuma, a kružno kretanje je smatrao najsavršenijim.
Aristotel je tvrdio da je Zemlja nepomicna, okružena sa devet
koncentricnih, providnih sfera, a iza njih nalazila se sfera "Osnovnog Pokretaca", kako je
on nazvao, koja održava kretanje u Univerzumu.
Za razliku od Pitagore za kojeg se Bog nalazio u centru Univerzuma, Aristotel je smatrao
da se Bog nalazi van covjeku vidljivog Univerzuma. Ipak, ne može se reci da je
Aristotelov model Univerzuma bio jednostavan, cak naprotiv, njegov model Univerzuma
sadržavao je 55 koncentricnih sfera !
Aristotel je bio ubjeden da je do svih zakona koji upravljaju Prirodom moguce doci samo
razmišljanjem, a izvedene zakljucke nije bilo potrebno provjeravati posmatranjima, tj.
eksperimentalno. U svojoj knjizi "Na nebesima" Aristotel navodi dva argumenta na
osnovu kojih je zakljucio da Zemlja nije ravna ploca vec da je oblika lopte. Prvi razlog
takvog njegovog ubjedenja bilo je to što je utvrdio da do pomracenja Mjeseca dolazi
onda kad se Zemlja nade izmedu Mjeseca i Sunca. Zemljina sijenka na Mjesecu uvijek je
bila kružna, što jedino može da se dogodi onda kada je Zemlja lopta. Ako bi Zemlja bila
ravan disk sijenka na Mjesecu bila bi izduženog oblika, nalik elipsi, osim o slucaju ako se
Sunce u trenutku pomracenja nalazilo tacno ispod centra diska. Drugi razlog bio je taj što
su Grci sa svojim putovanja znali da se "Sjeverna zvijezda" pojavljuje niže na nebu ako
se posmatra iz južnijih krajeva nego kad se posmatra iz sjevernijih oblasti. Ne samo što
je smatrao Zemlju loptom Aristotel je cak izracunao i njen obim. Na osnovu prividnog
položaja Sjevernjace u Egiptu i u Grckoj on je odredio da obim Zemlje iznosi 400.000
stadija. Nije sa sigurnošcu poznato koliko iznosi jedan stadij, ali smatra se da je njega
dužina otprilike 200 jardi, tj. obim Zemlje koji je Aristotel izracunao bio je 73.000 km,
dva puta više nego prava vrijednost.
Aristotel je postavio i neke osnovne zakone kretanja, ali on te zakone nije postavio na
nacin kako se to danas radi, korištenjem matematickih formula, vec je on svoje ideje i
zakone izložio obicnim jezikom kojim su govorili svi ljudi. Aristotelovi zakoni fizike glase :
I ZAKON,
ARISTOTELOV ZAKON INERCIJE
Svako tijelo na koje ne djeluje nikakva sila, nalazi se u stanju
apsolutnog mirovanja.
II ZAKON,
ARISTOTELOV ZAKON KRETANJA
Sila je proporcionalna brzini (F = mv).
III ZAKON,
ARISTOTELOV ZAKON GRAVITACIJE
Teža tijela padaju brže nego lakša tijela.
Aristotel je smatrao da data masa prede odredeno rastojanje za neki odredeni
vrijemenski interval, a da ako bi ta masa bila veca ona bi to isto rastojanje prešla za
krace vrijeme, odnosno da je vrijeme obrnuto proporcionalno masi.
Prema Aristotelovom ucenju svijet je bio sagraden od cetiri elementa : zemlje, vode,
vatre i vazduha, sva kretanja u prirodi bila su posljedica težnje ovih elemenata da
zauzmu svoje prirodno stanje. Vjerovao je da tijela padaju na Zemlju zbog toga što je za
njih "prirodno" da se tako ponašaju, zemlja je pretstavljala njihov prirodan položaj, to je
bilo mjesto gdje su ona pripadala, pa je zato to bio pravac gdje su ona željela da idu. U
slucaju vatre Aristotel je smatrao da dim, koji se pretežno sastoji od vazduha, teži ka
svom prirodnom položaju, tj. vazduhu, i zbog toga se udaljava od zemlje, odnosno krece
se na gore. U Aristotelovim ucenjima takode stoji da je prirodno stanje tijela stanje
mirovanja. Sva tijela miruju dok ih neka sila primora da to stanje promijene (Aristotel
pojam sile ne koristi u nama poznatom znacenju, kao interakciju izmedu tijela, vec on
smatra da je sila težnja nekog tijela ka svom "prirodnom" stanju). Prijema Aristotelovim
zakonima teža tijela padaju brže nego lakša zbog toga sto ona imaju vecu težnju
prirodnom položaju, vecu težnju ka zemlji.
Lako se zakljucuje da je u grckom "Univjerzumu" sve težilo ka savršenstvu, ka nekoj
staticnosti. U doba Aristotijela, a i vijekovima kasnije, Aristotelovi zakoni su bili
neprikosnoveni. Niko nije sumnjao u njihovu ispravnost, niti je nekom padalo na pamet
da proba da provjeri ove zakone fizike. Kada se prvi put javila sumnja u ispravnost
Aristotelovog ucenja, i kada je neko po prvi put u proucavanju svijeta upotrebio
eksperiment, svari su krenule naopako za Aristotijela.
Nema komentara:
Objavi komentar