privremenog ustava, poznatog kao »Osnovni principi Demokratske Republike Afganistan«. Najviši
organ državne vlasti, sa zakonodavnim ovlaštenjima jest Velika plemenska skupština (Loya Jirgah).
Njezini članovi, narodni zastupnici, biraju se na osnovi općih, tajnih, slobodnih i neposrednih
izbora. Dvk se ne steknu uvjeti za slobodne i sigurne izbore, najviši organ državne vlasti je
Revolucionarno vijeće, a broj njegovih članova, izbor ili selekciju novih članova predlaže Prezidij.
Revolucionarno vijeće, koje je 1986. imalo 35 članova, formira Prezidij na čijem se čelu nalazi
predsjednik Revolucionarnog vijeća. Prezidij ima ovlasti šefa države, dok njegov predsjednik
obavlja rukovodeće funkcije Revolucionarnog vijeća, Prezidija i ministarskog vijeća (vlade). On je i
zapovjednik oružanih snaga. Ministarsko vijeće je najviši organ izvršne vlasti i za svoj rad je
odgovoran Revolucionarnom vijeću, odnosno Prezidiju. U decembru 1987. Velika plemenska
skupština donijela je novi ustav — prvi poslije revolucije od god. 1978. Ime zemlje promijenjeno je
u Republika Afganistan. Islam je proglašen za državnu religiju. Po novom ustavu, Narodna
skupština koja će se birati na općim izborima, imat će dva doma — Senat i Zastupnički dom.
Umjesto Prezidija Revolucionarnog vijeća, bira se predsjednik Republike, kao najviši organ izvršne
vlasti u državi. Po novom ustavu, zajamčeno je slobodno djelovanje i drugim političkim strankama
u zemlji, a ne samo Narodnoj demokratskoj stranci Afganistana (koja je izvela revoluciju 1978). A.
je podijeljen na provincije (28), gradove, distrikte, poddistrikte i sela, u kojima svu vlast vrše
lokalni odbori (jirgahs), kao izvršni organi državne vlasti, i lokalna vijeća, kao predstavnički
narodni organi. Sudsku vlast vrše Vrhovni sud Afganistana, kao najviša sudska instanca, sudovi
provincija, gradova i distrikata, i sudovi oružanih snaga. Predviđena je mogućnost osnivanja
posebnih sudova.
Po ustavu postoje ovi oblici vlasništva: privatno, državno, javno i privatno zadružno. Država štiti
sve navedene oblike zakonitog vlasništva, pod uvjetom da njegovo korištenje nije u suprotnosti s
interesima društva i naroda.
Novija povijest. Državnim udarom 1973. general Mohammed Daud Khan svrgao je kralja Zahira
Shaha, a A. je proglašen republikom. Ustavom od 1977. date su široke ovlasti predsjedniku
republike i vladajućoj partiji za realizaciju socijalnih i drugih reformi. U zemlji, međutim, nije bilo
jedinstva u pogledu daljnjeg razvoja pa je 1978. došlo do puča oficira nezadovoljnih reformama. Na
vlast je došao Mohammed Nur Taraki, koji je kolektivizacijom zemlje, zatvaranjem džamija,
nacionalizacijom banaka i dr. mjerama izazvao niz oružanih pobuna u provincijama i rascjep u
oružanim snagama na koje se do tada oslanjao. U septembru 1979. novim državnim udarom na vlast
je došao radikalniji Hafizulah Amin, koji se održao na vlasti 103 dana. Oborio ga je Babrak Karmal
koji je radi smirivanja situacije u zemlji i okupljanja širokih slojeva najavio program tzv.
nacionalnog pomirenja, obećao da reformama neće narušavati »svete tradicije« islama. On je,
međutim, zatražio pomoć od SSSR-a pa su se 27. decembra 1979. kod Kabula iskrcali dijelovi
sovjetske 105. divizije, a zatim je sovjetski kontingent povećan za još 6 divizija te je na koncu
narastao na oko 100 000 pripadnika. U Kabul se premjestila komanda 40. sovjetske armije, a na
afganistanske aerodrome smjestila se zrakoplovna armija s oko 300 borbenih aviona. SAD i NR
Kina su sovjetsku intervenciju ocijenile kao pokušaj SSSR da se, koristeći američko-iransku krizu
nastalu 1979. dolaskom Homeinija na vlast, što više približi strateški važnom tjesnacu Hormuz i
popuni prostor iz kojega su SAD morale evakuirati svoje baze. Intervencija je zatim komplicirala
odnose supersila i povećala regionalne suprotnosti u zoni lndijskog oceana u koji su SAD uputile
dio flotnih snaga. lntervencija je održala Karmala na vlasti, ali nije spriječila raspad afganistanskih
oružanih snaga koje su od 1979. do kraja 1980. spale od 80 000 na 20 000 pripadnika. Najveći dio
diverzanata s oružjem se pridružio ustanicima (mudžahedinima). Početkom intervencije sovjetske
su trupe trebale usigurati djelovanje lokalnih vlasti u Kabulu i sjedištima provincija, te komunikacije
između SSSR i Afganistana. Pošto su gerilske jedinice pored ostalih ciljeva počele napadati i
sovjetske snage, ove su već početkom 1980. organizirale prve protupartizanske operacije i
intenzivirale rad 2000 savjetnika i instruktora na reorganizaciji afganistanskih oružanih snaga i
policije, kako bi se i njih uključilo u rat protiv gerilaca. Gerilske su ledinice na plemenskom
principu bile u početku pod komandom plemenskih poglavica, a kasnije sve više pod komandom
oficira dezertera iz afganistanskih oružanih snaga. Značajna je bila uloga islamskog klera u
indoktriniranju gerilaca za »sveti rat« (džihad). Glavna ofenzivna jezgra gerilaca sastojala se od
pokretnih udarnih grupa četne jačine (motorak) za prepade iz područja u kojima su smještene.
Teritorijalne jedinice jačine voda (sabet) potpomagale su im vršeći stražarsku i kurirsku službu,
izviđanle, pojedinačne likvidacije protivnika i sl. A. je rascjepkan na velik broj plemena i etničkih
grupa, s veoma izraženim rivalstvom među njima i plemenskim poglavarima, bez jedinstvene
političke partije kola bi objedinila sve snage otpora. pa su rijetki komandanti koji su mogli združiti
jedinicu jačine veće od bataljona. Stoga su akcije gerilaca ostale nepovezane i usitnjene i nakon
formiranja Nacionalne islamske fronte Afganistana, rastrzane frakcionaštvom. U početku je glavni
izvor snabdijevanja gerilaca bio ratni plijen, a zatim i radionice za izradu mina od neeksplodiranih
avionskih bombi, za demontiranje i adaptiranje oružja s uništenih aviona, helikoptera i tenkova.
Tokom 1981. i 1982. sovjetske su snage glavne napore ulagale u osiguranje kopnenih komunikacija
centralnog Afganistana sa SSSR-om. Najžešće borbe vodene su za 130 km dugu dolinu Panjsher,
okruženu p1aninama visokim 4000—5000 metara. Iz te su doline gerilske snage ugrožavale
stratešku komunikaciju Kabul—Samarkand, pa su sovjetske snage svake godine izvodile po jednu
divizijsku operaciju čišćenja, da bi osigurale vezu između SSSR i Afganistana. One su u početku
vodile samo akcije za deblokiranje komunikacija radi uspostavljanja veze s opsjednutim
garnizonima. Gerilci su vještom primjenom zasjeda i zaprečavanja nanosili trupama za deblokadu
velike gubitke. Stoga su sovjetsk snage već 1981. helikopterima povećale svoju mobilnost. Time su
omogućene veće protupartizanske operacije, postizanje iznenađenja i akcije noću. Tako su
ofanzivne operacije opkoljavanja gerilskih jedinica u dolinama postale uspješnije. Obično su
kopnene snage zatvarale izlaz iz doline, zatim su gerilci udarom helikoptera imobilizirani i
istovremeno zatvoreni iskrcavanjem desanta na preostale visinske pravce izvlačenja. Potom je
glavni napad kopnenih jedinica podržanih artiljerijom trebao gerilce pokrenuti iz zaklona i izložiti
vatri desanta. Gerilci su parirali malim grupama, njihovom prostornom disperzijom i stalnim
mijenjanjem logora, čime su veće protivnikove operacije učinili neekonomičnim. God. 1982.
sovjetska je komanda započela operacije razaranja infrastrukture, koja je gerilce popunjavala
ljudstvom, hranom, odjećom i sl. U sistematskom bombardiranju teritorija pod kontrolom gerilaca,
osim lovaca-bombardera sudjelovali su i bombarderi »TU-16« iz baza u SSSR. Pod utjecajem
bombardiranja i povremenih operacija čišćenja teritorija civilno je stanovništvo masovno emigriralo
u susjedne zemlje: do kraja 1984. oko 5 milijuna stanovnika u Pakistan (60%) i Iran, gdje su za njih
formirani logori i pružena pomoć međunarodnih organizacija. Budući da je stanovništvo napustilo
baze gerilaca, došlo je do promjene gerilske taktike. U blizini izbjegličkih logora formirani su
gerilski centri za obuku, bolnice, radionice i skladišta. Iz njih je dio gerilaca kretao u akcije na
teritorij Afganistana dio u Pakistanu vršio obuku na novom naoružanju iz SAD i NR Kine, a dio u
rezervi se odmarao ili pripremao za buduće akcije. Nova operacijska osnovica, novo naoružanje (iz
SAD, u vrijednosti oko 600 mil. dolara) i stečena iskustva omogućila su nove forme napada. Sve
više su se počeli koristiti višecijevni bacači raketa za udare na veće i udaljenije ciljeve, a također i
zasjede protiv helikoptera i aviona u kojima su korištene rakete PZO iz pomoći SAD i Irana. Zato
su sovjetske baze okružene s tri koncentrična pojasa obrane, u kojima su bunkeri trebali napadače
potisnuti od baza na daljinu veću od dometa raketnih bacača. Da bi suzbila komuniciranje gerilskih
jedinica i karavana kojima su se snabdijevale koalicijska sovjetsko-afganistanska komanda počela
je od 1985. težište ofanzivnih akcija pomicati sve više prema jugu. Avijacija je počela izvidati i
zonu južno od granice što je dovelo do niza incidenata s Pakistanom. Danju je sve intenzivnije
bombardiran granični pojas između Pakistana i Afganistana, miniran nagaznim minama (tzv.
farfale) i posut daljinskim senzorima. Noću su na putovima karavana postavljane zasjede. To je
otežalo, ali ne i prekinulo akcije gerilaca koji su se vješto koristili meteorološkim, terenskim i
drugim uvjetima. Stoga je sovjetsko-afganistanska komanda 1986. obnovila ofenzivne operacije u
provincijama Paktija i Paktika radi likvidiranja glavnih gerilskih baza na tlu Afganistana (u koje su
upućivani karavani iz Pakistana). Došlo je do žestokih borbi u rajonu Kandahara, koje su trebale
svjetskoe javnosti pružiti dokaz da se sovjetske snage dezangažiraju i da glavni teret rata uspješno
preuzimaju vladine trupe i avijacija. Da unatoč tome gerilci nisu neutralizirani, pokazali su 1987.
njihovi prvi prepadi i napadi na ciljeve na teritoriju SSSR. Zbog nemogućnosti vojnog rješenja rata,
u Ženevi su, uz pomoć OUN, održani pregovori o polit. rješenju sukoba, koji su završeni 15. IV
1988. sporazumom predstavnika vlade u Kabulu i pakist. vlade (u ime pobunjenika koji nisu
sudjelovali u pregovorima). Sporazum su kao jamci potpisali i ministri vanjskih poslova SSSR i
SAD a on predvida da se sovjetske trupe povuku do proljeća 1989. Također je postignut sporazum o
povratku afganist. izbjeglica u domovinu.
Nema komentara:
Objavi komentar